Historija razvoja optičkog vlakana

Jednog dana 1870, britanski fizičar Tyndall otišao je u predavaonicu Kraljevskog društva da govori o principu potpunog odraza svjetlosti. Napravio je jednostavan eksperiment: izbušiti rupu u drvenoj bačvi napunjenu vodom, a zatim koristiti lampu da stavi svjetlo sa vrha bačve. Voda se osvijetljuje. Rezultati su iznenadili publiku. Viđeno je da je svjetleća voda tekla iz male rupe u kanti, voda je bila savijena, a svjetlo je bilo savijeno, a svjetlo je zapravo zarobljeno savijenom vodom.

Nađeno je da svjetlost putuje uz fini potok vina koji se izbacuje iz bačve; također je nađeno da svjetlost putuje zakrivljenom staklenom šipkom. Zašto je ovo? Zar svjetlo više ne ide ravno unutra? Ovi fenomeni su privukli Tyndall-ovu pažnju. Nakon svog istraživanja, otkrio je da je to efekat potpunog odraza svjetlosti [2]. Budući da je dezintetacija medija kao što je voda veća od one okolne materije (kao što je zrak), to jest, svjetlost se puca iz vode u zrak, Kada je ugao incidenta veći od određenog ugla, refraktirana svjetlost nestaje i sva svjetlost se reflektira natrag u vodu. Na površini, čini se da se svjetlost savija naprijed u struji.

Kasnije su ljudi stvorili neku vrstu staklenih vlakana sa visokom transparentnošću i debljinom kao pauk svileno-staklena vlakna. Kada svjetlost uđe u staklena vlakna pod prilasnim uglom, svjetlost putuje duž zakrivljenih staklenih vlakana. Pošto se ovo vlakno može koristiti za prenos svjetlosti, zove se optičko vlakno.